Piše: Liza Piščević

Tema emocija, slobodno mogu reći jedna je od najširih sa kojom se možemo uhvatiti u koštac. Iz tog razloga ovu temu obrađivaću iz dva dela. U prvom delu biće reči o tome kako se pojam emocija razlikuje od nekih drugih sličnih pojmova, kako se emocije razvijaju, koje su urođene a koje ne i koji delovi mozga su zaduženi  za njih. Drugi tekst biće posvećen mehanizmima odbrane, tipovima temperamenta, emocionalnoj inteligenciji i još ponečemu.

Emocija je uzbuđeno stanje organizma izazvano subjektivno značajnim stimulusom ili situacijom na koju on usmerava aktivnost. Emocije se ispoljavaju na fiziološkom, doživljajnom i ponašajnom planu. Važno je razlikovati ih od oseta, opažaja, osećaja i raspoloženja.

Oset (osećaj) je prost čulni podatak koji nastaje dejstvom draži na cula a koji se odnosi samo na jednu osobinu objekta (npr. osećaj tvrdoće, osećaj hladnog). Kod opažaja čulnom podatku se pridružuje znanje i značenje koje se odnosi na celinu objekta.

Sa druge strane, raspoloženje je osećanje relativno slabog intenziteta koje dugo traje ali  nema nagli početak. Postoje razlike među ljudima u pogledu sklonosti ka doživljavanju pojedinih raspoloženja i one predstavljaju deo njihovih razlika u temperamentu. Osećanja i emocije su dve reči koje se često koriste kao sinonimi iako to nisu. Najbolji primer za ovakvo izjednačavanje pojmova je kad upitate ljude kako se osećaju u vezi nečega, oni tad obično opišu ono šta misle, a ne ono šta osećaju.

Ukoliko želite više da saznate o emocijama, korisne knjige o psihologiji možete pogledati ovde.

Osećanje je fizička senzacija

Osećanje je fizička senzacija u našem telu. Intelektualni opis iskustva te fizičke senzacije je ono što nazivamo emocijama. Drugim rečima emocije su niz naučenih reči, “etiketa“ kojima obeležavamo nešto vrlo živo i realno u nama.

Primarne ili jednostavne emocije su radost, žalost, strah, gađenje, ljutnja. Sekundarne ili složene: ljubav, ljubomora, ponos, mržnja…

Primarne ili jednostavne su urođene i pojavljuju se u ranom razvojnom dobu. Nastaju brzo i spontano. Imaju univerzalnu facijalnu ekspresiju i u različitim kulturama ih uzrokuju slični događaji. Osim kod ljudi, primećene su i kod nekih vrsta životinja.

Sekundarne ili složene nisu urođene već se steću iskustvom i životom, nemaju urođenu facijalnu ekspresiju.

Dečije emocije

Dečije emocije se umnogome razlikuju od emocija odraslih. One su po pravilu, jednostavne i spontano se izražavaju. stoga dečije emocionalne reakcije odrasli teško  razumeju. Razlog tome je uglavnom činjenica  da deca u manjoj meri koriste mehanizme odbrane.

Emocije dece su uglavnom snažne, kratkotrajne, nestabilne, nisu suzbijene i sa vremenom se usložnjavaju. Uznemirenost, prijatnost i neprijatnost predstavlkjaju začetak primarnih emocija već u prva dva  meseca života. Krajem drugog mesecadiferencira se pozitivna emocionalna reakcija-zadovoljstvo. Kod beba se često zadovoljstvo i uznemirenost brzo smjenjuju. Diferenciranje emocija odvija se postepeno. Kod bebe u periodu od 3. do 6.meseca razvijaju se emocije gneva i gađenja. Od 9. do 12.meseca nastaju oduševljenje i naklonost. U tom periodu nastaje strah jer dete počinje samo da istražuje okolinu. U 15.mesecu javlja se ljubomora. U razdoblju od 2-5 godine nastaju stid, strepnja, zavist, razočarenje, nada. Emocije su kod deteta u pretskolskom dobu najizraženije.

Američki psiholog Florensa Gudinaf proučavala je emocionalno ponašanje jedne desetogodišnje devojčice slepe i gluve od rođenja. Ona nije bila u stanju da nauči da govori i da se stara o sebi. Da bi izazvala neke emocionalne reakcije kod nje F. Gudinaf motivisala ju je slatkišima ili ju je dovodila u stanje frustracije. Kada je bila sretna i zadovoljna djevojčica se igrala, iako je niko nije učio da igra. Igra i smeh su se nekada javljali spontano, a nekad samo nakon nagrade u vidu slatkiša. Kada je bila sprečena u nečemu što je želela da uradi, pokazivala je gnev i nezadovoljstvo. Ovo ispitivanje je dovelo do zaključka da primarne oblike ispoljavanja emocija određuju faktori nasleđa jer je ova devojčica živela u prirodnoj izolaciji zbog fizičkih ograničenja.

Delovi mozga koji imaju glavnu ulogu u razvoju i manifestovanju emocija su amigdala i hipokampus. Amigdala predstavlja dve međusobno povezane žlezde veličine badema smeštene blizu slepoočnica. Hipokampus je strutruktura u obliku potkovice smeštena duboko u limbičkom delu mozga.  Joseph LeDoux, američki neurolog , prvi je otkrio ključnu ulogu amigdale u emocionalnom životu. Njegova istraživanja ukazuju na to da amigdala može preuzeti kontrolu nad ponašanjem čak i dok je prefrontalni korteks još uvek u fazi biranja adekvatne reakcije na podražaj.

Hipokampus pomaže u stvaranju emocionalne reakcije davanjem adekvatnog konteksta, analizom i poređenjem dolazećih signala sa onima pohranjenima u sećanju. Ovaj kratak put kojem je potrebno samo 12 milisekundi  može objasniti zašto se neke emocionalne reakcije mogu stvoriti bez svesti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *