Nasuprot predrasudama, tipični srpski poljoprivrednik se avanžovao u biznismena nove generacije, uprkos reputaciji koja ga prati decenijama iza nas. Danas je to moderan čovek, koji pre korporacijskih izmotavanja i vitlanja čartovima hrli ka realizaciji i rezultatima.

Piše: Maja Zelenović, direktor sektora za komunikacije, RAF produkcija i portal Bolja zemlja

Rad u korporativnom sistemu, u struci koja donosi kontakte sa svim biznisima, doneo mi je upoznavanje različitih tipova poslovnih ljudi iz najrazličitijih struka i privrednih grana.

Drugim rečima, ljudi poput mene imali su priliku da rade na projektima toliko različitim, da se nijedna delatnost ne može uporediti raznovrsnošću i iskustvom. Upravo zbog toga teško mi je da doživim iznenađenje ili čujem i vidim nešto što već nisam. Međutim, prvi put u karijeri srećem se sa zdravim srpskim poljoprivrednikom i evo posle punih dvadeset godina, doživela sam iznenađenje. Nije čest slučaj da mi, ljudi iz odnosa s javnošću, imamo bilo kakvu zabludu ili predrasudu o bilo čemu, kada je preduslov za dobar posao u ovoj branši upravo dobra informisanost i kristalno jasna slika o svim ciljnim grupama. Bez namere da bilo koga favorizujem, moram da priznam da sam fascinirana profilom srpskog poljoprivrednika zbog pristupa prema biznisu i životu uopšte. Prvi put se, takođe, srećem sa izrazito moralnim načelima kojima se rukovode, podstaknuti tradicijom, poštovanjem predaka, porodičnog posla i zemlje koja donosi plodove rada.

Prenošenje iskustva u nasleđe svojim potomcima radi očuvanja imovine, dedovine, nastavka loze i identiteta kroz poljoprivrednu delatnost jeste retkost kojoj se izrazito divim.

Moral, dostojanstvo, poštovanje dogovora i brza reakcija poslednje su osobine koje su u mojoj percepciji i predrasudi o srpskom poljoprivredniku očekivane, ali zahvaljujući kontaktima u firmi koja se bavi poljoprivredom, upravo sam tome svedočila. Na prvom mestu, to je da odlaganje ne dolazi u obzir.

Dok su ljudima u kancelarijama potrebni mentori i treninzi da bi naučili kako da delegiraju svoje obaveze, to sa modernim srpskim seljakom nije slučaj. Kod njega se prvo rešavaju neodložne obaveze, istog trenutka, bez odlaganja. On nema vremena za planiranje i čekanje, niti da sluša obrazloženja, već pristupa stvarima tako što ih „skida s dnevnog reda“. To me je navelo da razmišljam koliko vremena izgubimo na planiranje i promišljanje dok se oko nas dešavaju stvari i život teče odnoseći važne prilike koje nismo u stanju da uočimo, obuzeti planovima. Previše, rekla bih.

Druga stvar koja me potpuno impresionirala je čuvena srpska izreka koja opisuje odnos prema nastaloj šteti, propalim investicijama, neočekivanim gubicima: „ne vredi plakati za prosutim mlekom“. Ponekad će njihov trud biti uzaludan, umesto očekivanih rezultata i profita dobiće jednu veliku nulu, oluja im može uništiti useve, a cene njihove robe toliko pasti da će im na kraju preostati samo da je razdele. Ništa od toga nije razlog za očajavanje, jer dobre i loše prilike su kao vreme: neprestano se smenjuju.

Treća uočljiva stvar koju sam zapazila kod srpskog seljaka je njegova spremnost za inovacije. Bez obzira na to što se na njegovoj zemlji određena sorta gaji godinama, ukoliko proceni da je isplativo i da postoji potražnja, on će početi da uzgaja i nove. Čula sam za ljude iz okoline Užica koji su godinama gajili šampinjone, a onda su se preusmerili na uzgoj bukovača, koje su u tom trenutku tek počele da doživljavaju ekspanziju. Danas imaju toliko posla da jedva uspevaju da zadovolje potrebe tržišta.

Biznismen na njivi

Na jednom sajmu poljoprivrede provela sam nekoliko dana u druženju i poslovnim razgovorima sa poljoprivrednicima i tada sam zaključila da su oni pravi pravcati biznismeni koji, umesto u kancelarijama, radno vreme provode na svojim farmama, u realizaciji ciljeva i građenju rezultata. Nije li to upravo mentor kakvog priželjkuje svaka korporacija i nije li to znanje koje nam je potrebno u svakoj struci, u vremenu u kojem živimo, kada se sve tako brzo menja?

Stereotip o „neobrazovanom seljaku“ je potpuno neosnovan, jer ovaj čovek je sve, samo ne to! On aktivno učestvuje na relevantnim događajima vezanim za njegovu granu poslovanja, makar i samo kao gost. Svestan je moći networkinga i ne propušta priliku da se poveže s potencijalno bitnim poslovnim kontaktima. Jedan od njih je do te mere razvio umrežavanje da najmanje jednom godišnje na svom gazdinstvu organizuje druženje s obilnom zakuskom za kolege zemljoradnike, poslovne partnere i viđenije lokalce. Neko bi rekao da je to primitivna verzija eventa, a ja bih ipak, profesionalno gledajući, rekla da je to najmudriji i najdelotvorniji oblik event management & social networkinga koji sam do sada imala prilike da vidim.

S druge strane, srpski poljoprivrednik i pre nego što se odluči da određenom kupovinom uvede inovacije u svoje poslovanje, ispitivaće vas i procenjivati poput gestapovca! Uvek se setim situacije s jednog sajma i čoveka koji je razmatrao koji plasticni sanduci su najbolji za njegovu delatnost. Toliko detaljno se raspitivao o specifikacijama: od koje vrste plastike su napravljeni, da li su otporni na potrese, temperaturne promene, postoji li garancija, čak i to da li su ručke udobne za nošenje! Na kraju se odlučio za Schoeller Allibert, kompaniju koja decenijama proizvodi ambalažu, kontejnere i sanduke za različite industrije.

Tako tzv. „seljak“ vrši ispitivanje tržišta, bez moderne tehnologije i čartova. Zna da postavi prava pitanja, a da za to ne koristi pomoć psihologa i ume da proceni upotrebnu vrednost proizvoda bez surfovanja po forumima i blogovima.

No, kada se uveri da će nešto doprineti njegovom poslovanju i da će se investicija višestruko isplatiti, neopozivo se odlučuje na to. Setite se, odlaganje ne dolazi u obzir.

Biznismen sa njive ne čeka da se stvore dobre prilike, već im hrli u susret. Spreman je za subvencije, pomoć od države ili iz stranih fondova i to bez uparađenog tima stručnjaka koji će raditi na projektu. Uredno prati konkurse ili je pretplaćen na neki od servisa koji mu dostavljaju ovakve dragocene informacije. Vrlo je preduzimljiv i prilično Internet pismen. Naročito mi je drago što su neki od njih doslovce preporodili svoje poslovanje koristeći bespovratnu pomoć ili neki sličan neopterećujući model mudro se koristeći benefitima, bez kreiranja swot analiza.

Ipak, kod srpskog seljaka, bilo da je iz stare garde ili pripada ovim modernijim koje sam upravo opisala, najviše me fasciniraju mudrost i visprenost. On ne voli da sluša dugačke opise i kitnjaste epitete. Njega ne zanima previše da sluša o tehnologiji izrade plastičnih sanduka recimo – njega zanima koliko oni traju i zašto su isplativiji u odnosu na asortiman ostalih proizvođača. U stanju je da predano sasluša svaki argument, traži da testira na licu mesta i onog trenutka kada se zaljubi u funkcionalnost svog sanduka, on je toliko veran brendu, da kompaniji nisu ni potrebni silni budžeti za brand awarenes.

Srećom, svi mi koji radimo sa modernim srpskim poljoprivrednicima imamo istinite i tačne odgovore na njihova pitanja, zahteve i potrebe. Inače, ne bismo opstali u suprotnom. Ovde ne prolazi prodaja magle, kitnjasti hvalospevi i mudre taktike. Srpski poljoprivrednik je kao detektor laži i skener zajedno, i voditi brend koji ima za ciljnu grupu srpskog seljaka ozbiljan je izazov i potreba da funkcionalnost i kvalitet budu u skladu sa njihovom filozofijom: ako je vredno reklame kreće prenošenje s kolena na koleno.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *